Pocelo je ovako:


Tri sata iza ponoci, istog dana kada smo putovali djecak je dobio groznicu, kasaljao je bez prestanka, zatim su uslijedili napadi kao da ce se ugusiti. Za par sati smo isli na put...
Ujutro je djecak bio ok, jeo je normalno, igrao se i ako izuzmemo moju neispavanost sve je izgledalo normalno i u najboljem mogucem redu.
Naravno, pokusavala sam organizovati kucni pregled ali prva doktorica koju smo kontaktirali, bila je u Blagaju (nekih 200 km daleko od Sarajevo), a nas dobri doktor, djecakov imenjak u bolnici na 3. Internoj
Naoruzani lijekovima i optimizmom zaputili smo se prama Istoku.


Prva stanica na nasem putu u Svetu zemlju, bio je Sultanski grad na obali Bosfora.
Do Istabula drustvo su nam pravili mali rodjaci koji su putovali istim letom ali jos dalje, prema unutrasnjosti Azije.

Stigli smo kasno navecer, ali opet ne toliko kasno da propustimo susret sa Sarajlijama iz Vankuvera, koji su za svega par sati od naseg sletanja, imali let za povratak kuci.
Nismo imali opciju za odgoditi ili prolongirati.
Sa cetvero male djece sjedili smo do 3,00 ujutro u lobby naseg hotela u prijatnom kasnovecernjem razgovoru.

Spavanje u Istanbulu bilo je isprekidano djecakovom groznicom, koja se nakon sat vremena povukla.
Jutro je osvanulo obasjano suncem, djecak dobro raspolozen.

Na Bosforu....

Vrijeme tokom dana provodili smo u setnji Top kapi parkom, haremom Plave dzamije, odmarali u hladu divanhane i jedva cekali nas let za Kraljevinu Saudijsku Arabiju.
Sat vremena prije ponoci bili smo avionu.

Na krilima sna priblizivali smo se Svetoj zemlji. Sarajevo, Istanbul….ostatak postojeceg svijeta, sve je bilo hiljadama dana daleko iz nas. A ispred nas….nepregledna prostranstva pustinje i Crveno more.
Izlazeci iz aviona u susret gradu gdje se rodio moj djecak, preko odjece u kojoj sam putovala prebacila sam tamno plavu abaju, obavezni dio odjece u Pustinjskom Carstvu Saudovih vladara.




Jeddah

Prosla je godina dana od naseg zadnjeg posjeta Kraljevini, i vec na samom ulazu u aerdromsku zgradu, promjene su bile ocite. Kasnije cemo se uvjeriti da se promjene desavaju u svim sferama Saudijskog drustva. Neke stvari koje su bile do prije par godina “nemoguca misija” danas to vise nisu. Ili mi danas vise nismo sto smo bili jucer dok smo zivjeli u Arabiji???
Na aerdormu u tri sata iza pola noci docekao nas je Ibrahim Bosnjak, 100% Bosanac ciji su preci davao preselili iz Bosne u Arabiju…. vruci jeddanski zrak, prezasicen vlagom i osjecaj slobode.
Cudno zvuci, s obzirom da se osjecaj slobode posebno za zene tesko moze povezati sa Saudijskom Arabijom.
Ne znam da li je kod mene taj osjecaj bio zbog cinjenice da „imam iskustva“ ili zbog toga sto se promjene zaista desavaju???

Jedda je bez sumnje jedna od najstarijih svjetskih metropola. Mirni lucki grad koji je ime dobio po prvoj zeni na svijetu, Evi ili Havi. U prijevodu “jeddah” znaci “nana, nena ili baka”
Vratimo se na pocetak price, zasto se Jedda zove Jedda??? A sjecanje o pocetku svih nas ili ljudskog roda, svjedoci o tome kako su nakon protjerivanja iz raja, covjek i zena spusteni na razlicite dijelove zemlje. Adem a.s -Adam u Indiji, a hazreti Hava –Eva u Jeddi. Dugo su trazili jedno drugo i napokon se sreli na Arefatu, brdu u blizini Mekke. Nakon smrti, nasa zajednicka majka i nana(baka), sahranjena je u Jeddi. Kazu da se njen grob nalazi na posjedu Kraljevske porodice, omedjen visokim zidovima i nedostupan obicnim znatizeljnicima poput nas.

Tri Ibrahima

Nasi domacini bili su clanovi porodice Bosnjak, ciji je dedo i pradedo prije mnogo godina iz Bosne preselio u Medinu, otvorio Medresu, jednu od najeminentijih visokoskolskih ustanova u Arabiji. Kazu da je u Medinu prvi donio katanac, sto ga je ucinilo popularnim i donekle imucnim. Kupio je nekoliko kuca, uvakufio za svoje potomke i vrlo brzo umro. Iza njega su ostali zena i mali sin, otac i djed nasih domacina.
U bijelim glabijama sa salom oko glave koji pridrzava crni prsten, izgledaju poput drugih, ako se izumu svijetle oci i bijela put, i ono nesto, nase.

Iako se osjecamo domacim u Jeddi, ovaj put Ibrahim Bosnjak bio je nas domacin. Imali smo auto na raspolaganju i vozaca, koji se vjerovali ili ne, zvao kao moj djecak, ali i domacin u Saudiji, Ibrahim.
I tako u drustvu tri Ibrahima, obilazili smo Jeddu, divili se novootvorenim objektima, cjenkali sa prodavacima u starom dijelu grada koji se zove Beled, sastajali sa prijateljima u restoranima i kucama…
Najstariji Ibrahim je iz Eritreje, drugi iz Saudije i treci iz Bosne, ako izuzmemo da je rodjen u Jeddi.
Koliko smo se divili brojnim poslovima koje uspjesno obavlja, idejama i uspjehom mladog Ibrahima Bosnjaka, isto tako ako ne i vise od toga odusevila nas je dobrota iz ociju tamnoputog vozaca iz Afrike.



Bosanci u Saudiji

Zbog Ramazana, u Saudijskoj Arabiji tokom dana je totalno zatisje. Tek od 13,00 do 16,00 otvore se radnje, pa zatim pauza do iza teravije ili tako nekako, a onda sve radi do 3-4 sata iza pola noci.
Znala sam da cemo se sastajati sa nasim prijateljima na ranim vecerama, ali one kasne ili ranojutarnje nisam ocekivala.
Okupljanje za iftar tokom mjeseca Ramazana u Saudijskoj Arabiji, znaci izlazak u restoran. Osim ako se radi o ljudima iz Bosne, bilo porijeklom ili o nasim pravim Bosnjama, cija je adresa prebivalista, i danas Bosna i Hercegvoina.
O Bosanskoj kuci u Jeddi necu puno pisati, s obzirom da se radi o nasoj domacoj atmosferi i ljudima, ali o Bosanskoj kuci Lejle Basagic i Fejsala Bosnjaka, jednostavno osjecam potrebu da nesto kazem.
Nas domacini nisu bili Lejla i Fejsal vec njihov sin Ibrahim. Lejla je sa muzem i roditeljima tih dana bila u Londonu. Zanimljivo je da Lejla iako rodjena u Mekki, perfektno govori bosanski, ustvari, “Hercegovacki”, sa orginalnim mostarskim naglaskom, iako je u svom zivotu svega dva do tri puta bila u Bosni. Razlog tome su njeni roditelji koji bastine kulturu zemlje svog rodjenja, iako su je napustili nakon Drugog svjetskog rata, ostali su vjerni u svom sjecanju na maternji jezik, iako nikada poslije nisu dosli u posjetu. Neobicno s obzirom na masu nase nove dijaspore koja nakon svega par mjeseci provedenih u inostranstvu, jedva sastavljaju recenice na maternjem jeziku. Husref Basagic, ciji je amidza bio cuveni pjesnik Safvet -beg Basagic, imao je svoja mjerila ljubavi i odanosti koja se nikada i nikako nisu uklapala u stereotipe na koje smo navikli.

Premda se u Saudijskim kucama, ne skidaju cipele, u kuci Bosnjaka iz Saudije obucu smo ostavila ispred vrata i usli u nesvakidasnji svijet, utjecajnih Saudijaca Bosanskog porijekla.
Na vratima nas je doceko visoki mladic, u galabiji.
Bijeli mekani tepisi, zidovi sredenji kao slikarsko platno, prostrani hol, sa elegantnim torosjedom , foteljam, i stolicem.

Sjeli smo u dnevni boravak koji je spojen sa trpezarijom, Ibrahim nas je posluzio hurmama, vodom i bijelom i gorkom arapskom kafom. Na jednom od malih stolica smijesila se lijepa djevojka u vjencanici i zgodan crnokosi mladic, a na drugoj prekrasan djecak krupnih smedjih ociju.
Djevojka sa slike je sestra naseg domacina, Lejlina kcerka, DINA, a djecak je njen sin Omer, koji se rodio samo dva dana nakon mog djecaka, u istoj bolnici na obali Crvenog mora.
DINA zivi blizu roditelja u ogromnoj vili sa mnogobrojnom poslugom. Daidza (ujak) Ibrahim nam je rekao kako oko malog Omera, Dini pomazu jos dvije zene. Blago njoj, sa mojim sinom sigurno bi joj trebalo bar 5 zena vise.
Iz predsoblja dnevnog boravka, presli smo u trpezariju.
Ostatak noci uzivali smo u Arapskoj hrani, koju su pripremale tri zene, dok se nas ljubazni domacin cijelo vrijeme trudio da nam sto vise udovolji.




Sastanci u 3,00 iza pola noci


Sve oko i zbog iftara ili ranovecernjih vecera i mogu razumjeti, ali kada su nas poceli pozivati na sehure ili druzenja u 3,00 iza pola noci….trebalo nam je par dana da naviknemo organizam na taj ritam.
Prijepodne su ulice bile bukvalno prazne, navece oko 3,00 zastoj u saobracaju i ludnica na ulicama i shopping centrima, gdje se uglavnom okupljaju.

Jedda ima najbolje internacinalne restorane na svijetu, sto ne cudi s obzirom da je oduvijek bila i ostala pravi kosmopolitski grad. Sve restorane preporucujem od turskih, japanski, kineskih, indijskih, talijanskih, portugalskih….sve osim jednog, restorana Chicago i njihove pizze sa 4 sira.
I tako dani u Jeddi su prolazili, a posjeta dvjema najznacajnijim tackama regije Hidzaza, Mekki i Medini se priblizavala..
Prije puta u Mekku uspjela sam da se sretnem sa prijateljicom iz Splita, kupim par zanimljivih suvenira u Beledu, te uzivam u ponocnom obroku na obali Crvenog mora.


Osmog dana Ramazana, muskarci su obukli ihrame (bijeli ogrtaci), mali Ibrahim glabiju a mi smo bile u crnim abajama. Abaja ili dugi crni mantili je obavezan dio odjece za svaku zenu u Saudijskoj Arabiji, bilo da se radio o strankinji ili Saudijki. Crni mantil i bez ummre svakako nam je bio obavezan, sto i nije tako lose, iz vise razloga. Prije svega, prakticnosti i jednostavnosti tog odjevnog predmeta, koji ipak, nakon nekog vremena dosadi.

Ummra (mali hadzdz) na plus 50


Nakon dana provedenih u Jeddi uslijedila je Mekka, susret sa Kabom, ummra na plus 50 i onaj najljepsi osjecaj na svijetu, osjecaj potpune srece i jedinstva sa Univerzumom. Ni visoke temperatura, ni milionska guzva, nista vanjsko ni unutrasnje nije moglo unistiti caroliju susreta sa Crnom kockom. U Svetom gradu bili smo spremni odreci se svega samo da sto vise budemo blizu, tu na izvoru zelja.


Narednog dana uputili smo se u Medinu . Nakon 4 sata voznje stigli smo u bijeli pitomi grad.
Iako iscrpljeni tempom zivota koji smo zivjeli zadnjih dana, nespavanjem, voznjom kroz pustinju, visokim temperaturama, nismo gubili ni sekunde vremena vec smo se odmah uputili do mjesta gdje je sahranjen Muhammed a.s.

Nakon ove posjete, uslijedilo je nesto sto cu nositi kao najljepsu uspomenu sa ovog putovanja.
Iftar u kuci nekadasnjeg i jednog od najpoznatijih Medinskih mujezina. Njegov unuk, mladi AbdulAziz, inace prijatelj Ibrahima Bosnjaka docekao nas je kao da smo mu najrodjenija familija, a ne ljudi koje je tek prvi put sreo u Haremu Poslanikove dzamiije.
Uzivali smo daleko poznatom Medinskom gostoprimstvu i ukusno spremljenoj Arapskoj hrani.
Zanimljivo je da sam taj boravak u trepzariji za stolom od 30 mjesta dozvijela kao snovidjenje.
Mozda zbog toga sto u prekrasnoj vili, nije bilo nikoga osim pet Bosanaca i dva Saudijca, nasa domacina, a mozda zbog nevjerovatne ljubaznosti ljudi sa kojima smo sjedili, ili neceg treceg sto bih se moglo svesti pod, kompeletnu atmosferu.
Tu noc, vodjeni nekom cudno koincidencijom, nasli smo se u ogromnom zelenom vrtu covjeka cije je porijeklo Albansko i koji je danas jedan od najbogatijih ljudi Medine.
Nije bitno sto smo kratko ostali, sjecanje na prelijepo uredjeno dvoriste i kucu kao iz bajke ostalo je zabiljezeno.





Dan nezavisnosti


Zadnji dan naseg boravka u Pustinjskom Kraljevstvu, bio je dan nezavisnosti Kraljevine Saudijske Arabije (23.09). Ulice su bile jos vise puste nego inace, sto smo iskrostili za brzi obilazak naselja u kojem smo zivjeli gotovo cetiri godine. Tek toliko da se evociraju uspomene, one…najljepse.
Zadnju noc u Jeddi od velikog broja poziva za rostiljade, klasicne iftara u restoranima i kucama, odlucili smo vrijeme provesti u drustvu Arapa, dragih prijatelja iz vremena kada smo zivjeli u Saudijskoj Arabiji.
Zanimljivo je da sam za desetak dana koliko sam provela u Saudiji ove jeseni, usla u vise Saudijskih kuca nego za 4 godine zivota sa njima.

Ubrzo nakon vecere, u drustvu tri Ibrahima i predstavnika male Bosanske komune u Jeddi, uputili smo se prema aerodromu.

Od velikog broja poklona dragih ljudi i prijatelja, u posebnom sjecanju ostace nam poklon Ibrahima iz Eritreje. No, sadrzaj male kutijice nije toliko bitan, jer vise od toga, najljepsa uspomena na covjeka iz Eritreje, su bogatsvo sjecanja na dobrotu ljudskog bica.

Povratak u Sarajevo znacilo je povratak u realnost, nasu svakidasnju, u kojoj tokom mjeseca posta nema vidljivih promjena ni manifestacija u svakodnevnom zivotu, osim ako se izuzme nesto skromnih gradskih ukrasa. No, tu je ona tako posebna atmosfera u nasim kucama i ulicama, atmosfera koja se osjeca srcem.
I tako, iako su centri na Istoku u vjerskom kontekstu neuporedivi sa gradom u kojem sam rodjena, za mene je Sarajevo oduvijek imalo posebnu car, narocito tokom mjeseca Ramazana

Dakar, 30.05.2007.


„Pricu o Senegalu odlucila sam napisati bas sada i ovdje, na obali Atlanskog okeana hiljadama kilometara daleko od svog doma. Dok su utisci svjezi i da mi ne pobjegnu....

Od prvog trenuka kada sam saznala da putujem na Crni kontinent, osjecala sam uzbudjenje i srecu. Zbog toga nisam ni pomisljala da odustanem....sve dok se nije priblizio i taj dan.
Noc uoci polaska dok sam spremala kofer, u glavi mi se bez prestanka vrtilo samo jedno pitanje:
"Sto mi sve ovo treba? "
Bila sam neraspolozena, iscrpljenja virozama i na samoj granici fizicke izdrzljvosti, a uz sve to jako nesigurna u sebe i svoje srce zbog razdvajanja sa djecakom.
Spakovala sam paket lijekova, antibiotika i svih onih tableta koje su trebale da mi vrate izgubljenu snagu...
Pakovala sam se sporo i bezvoljno.
Kasno navece napisala sam sedam pisama za svog sina. Sedam pisama iz Senegala.
U jednom od pisama objasnila sam svom cetvergodisnjem djecaku da idem u Simbinu zemlju, domovinu mladih lavova i da mu dugujem pricu iz te daleke Africke zemlje.




Putovanje u neizvjesnost


Let do Milana, brzo je prosao, no zato je cekanje na Milanskom aerodromu trajalo trecinu dana.
Nakon osam sati cekanja napokon smo bili pred vratima novog svijeta. Svijeta o kojem sam znala jako malo.
Iako je priprema za posjetu Senegalu podrazumjevala pretrazivaje Interneta, trazenje knjiga u sarajevskim knjizarama, no sve se cinilo nedovoljno i sturo.
Jedino sjecanje koje sam imala o Senegalu bila je fudbalska utakmica na pocetku Svjetskog prvenstva 2002.god, kada su pobijedili Francusku, zemlju pod cijom su vlascu bilo od 17 vijeka pa sve do 1960. god kada su proglasili nezavisnost.
Osim toga u to vrijeme Francuska je bila svjetski prvak, sto je ovu pobjedu cinilo jos posebnijom.
Lutajuci bespucima Interneta otkrila sam Kucu robova i povijesne cinjenice o kojima ta kuca svjedoci.

Ali prvi stvarni dodir sa Seneglom osjetila sam prilikom ulaska u avion. Male crne glavice, pravilnog oblika i prelijepih crta lica, gledale su me sa jednakim zanimanjem kao i ja njih. Spontano trogodisnji djecak dodirnuo je moju ruku. Dok sam drzala njegovu malu ruku u svojoj u mislima sam bila sa djecakom u Sarajevu.
U prvim trenucima dodira sa ljudima iz Arfike, bila sam impresionirana izgledom malih Senegalaca, koji su poput svojih roditelja plijenili ne samo crtama lica i bojom koze vec nekom posebnoscu koja se tesko moze opisati.
Mozda se utisak o posebnosti stice zbog kraljevskog drzanja, elegantnog hoda, pravilnih crta lica i posebnog ozracja dobrote.....ili, zbog neceg drugog?

I tako, nakon citave vjecnosti cekanja napokon smo bili u avionu. Nisam spavala, za razliku od vecine putnika. Koristila sam trenutke mira i koncentiranosti na sebe.
Jedina prednost kada nisam sa djecakom je mogucnost visesatnog citanja. Sest sati leta sasvim je dovoljno da se procita knjiga i jos ostane prostora za prelistavanje BiH stampe.


Senegal

U dva sata iza pola noci stigli smo u Dakar, mjesto gdje sam prvi put u zivotu mogla da posmatram crnog covjeka u njegovom prirodnom okruzenju.

Od trenutka sletanja na aerdrom Léopold Sédar Senghor (ime prvog predsjednika Senegala) osjecala sam nedefinisano uzbudjenje zbog pozitivne energije kojom sam bila okruzena.
U novom svijetu upoznala sam ljude o kojima prije nisam imala nikakvo misljenje, ali ni predrasude.
Znala sam da postoje, susretala ih cesto, jos cesce gledala na TV ali tek svojim dolaskom na najzapadniju tacku Afrike u direktnom susretu sa njihovom kulturom i okruzenjem, slika u mojoj glavi poprimila je konacan oblik.

Senegal je drzava u zapadnoj Africi, smjestena na obali Atlanskog okeana. Na sjeveru granici s Mauritanijom na istoku s Malijem, te na jugu s Gvinejom i Gvinejom Bisau. Republika Gambija s tri je strane okruzena senegalskim teritorijem, a samo na zapadu izlazi na Atlantik.
U Sengalu i Gamibiji zivi isti narod, razlika je u tome sto su u proslosti jedne okupirali Francuzi a druge Englezi, te je bas ta cinjenica promijenila njihovu zajednicku sudbinu i povijest.
1982-e oformljna je konfederaciju sa Gambijom ali se razvoj Senegambije nije odvijao po planu tako da se labava unija raspala 1989-e. Sjevernu granicu zemlje cini rijeka Senegal, druge vece rijeke su Gambia i Casamance. Glavni grad Dakar nalazi se na Rtu Verde, najzapadnijoj tacki africkog kontinenta.

Izlaskom iz aviona usla sam u jedan novi svijet, u kojem je moja domacica bila Madam Diop, zena Ministra finansija Senegala.
Za razliku od muskaraca koji su bili zaokupljeni samo poslom, zene su imale bolje organizovano vrijeme i mogucnost da upoznaju i vide ne samo konferencijeske dvorane vec i Senegal uzivo.
Bila sam u grupi zena iz cijelog svijeta koje su se osim upoznavanja sa izvornom Afrikom, upoznavale medjusobno, razmjenjivale iskustva i sklapale nova poznanstva.

Kuca robova

Istog dana nakon sto smo sletili u Dakar nakon kratkog odmora i dorucka posjetili smo ostrvo Goree, mjesto sa kojeg su se deportovali robovi u razlicite krajeve svijeta, na put bez povratka. Svezani poput plastova sijena, i zbijeni tako da izmedju njih nije ostavljano ni centimetara prostora, tretriani sa vise nemara nego zivotinje, odlazili su u neke nepoznate krajeve, bez nade da se vise ikada sretnu sa svojim najmilijima. Startegija je bila bas takva, zauvijek udaljiti jedne od drugih. Jer ako je majka bila u Americi, otac u Indoneziji a dijete na nekom trecem kraju svijeta, 400 godina prije danasnjeg dana, nikakvo cudo ni mogucnost nisu im mogli pomoci da se ponovo sastanu.
Od XVI. do XIX. stoljeca, Goree a poslije Dakar je bio glavni centar atlantske trgovine robljem. Vise robova je transportovano preko tog grada, nego preko bilo koje druge luke u cijeloj Africi.
Fort D'Estrees na otoku Goree je mjesto gdje su se robovi drzali, gdje su odrzavane aukcije, gdje su ih smjestali u brodove, senegalska vlada pretvorila je u muzej.


Malom brodicom stigli smo na ostrvo udaljeno 3 km od Dakara. Na ostrvu Goree docekali su nas sa tipicnom Africkom dobrodoslicom, pjesmom pracenom udarcima u male tradicionalne bubnjeve.

Zivopisano mjesto, koje bi neupucenom posjetiocu izgledalo cak i romaticno, sa mirisom nostalgije za prohujalim vremenima, ili zelje da nikada nije ni postojalo davno vrijeme proslosti.
Sa paznjom sam posmatrala kuce na malom ostrvu, dvorista, crkvu i zamisljala sudbine onih koji su tu zivjeli i „radili“.
Ko su bili ljudi deportovani kao roblje?? Iz kojeg plemena??? Koje vjere, obicaja???
U Kuci robova, nisam imala hrabrosti zamisljati, jer cak i zamisljeno bilo je previse bolno.
Male, uske i vlazne sobe kriju sudbine hiljada nesretnika. Njihova jedina krivica koja opet nije bila njihova, jer nisu oni odlicivali o svojoj sudbini, bila je boja koze i pogresno vrijeme u kojem su rodjeni.
Na tom mjestu stidila sam se ljudi koji su kao i ja imali istu boju koze, tu laznu privilgiju o dominaciji covjeka nad covjekom.
U svom razocarenju nisam bila jedina, vidjela sam suze u plavim ocima, nevjericu i stid ljudi koji su poput nas bili uzasnuti ljudskom okrutnoscu i nepravdom.
I da, vidjela sam mlade bracne parovove, kombinacije dvije razlicite rase i kulture, ljude kojima boja koze nije stvorila predrasude u glavi. Najljepse od svega je plod njihove ljubavi, prekrasni djecaci i djevojcice.

Izasli smo iz Kuce robova, mogli smo posjetiti i druge kuce pretvorene u muzeje, domove ljudi ciji je posao bio da kupuju, ponizavaju i prodaju ljude. Nisam imala volje da ulazim na ta mjesta, isto kao sto nisam smogla hrabrosti da udjem u crkvu na ostrvu Goree, ili da posjetim neku od malih improvizovanih radnji sa suvenirima. Setali smo uskim prasnjavim ulicama, prolazeci pored zidova obojenih u crvenu i zutu boju, sa plavo- zelenim balkonima i prozorskim oknima, tek letemicno skretala pogled u dvorista kuca bijelih ljudi, pored kojih smo prolazili.
Ono sto sam vidjela jos vise me je rastuzilo. Iznad svake avlije nadvijala se vinova loza, u sredini dvorista stajali su vodoskoci, a kroz kucu se pruzao pogled na more. Raj na zemlji za jedne i pakao za druge.

Ostrvo Goree


Sve vise smo se udaljavali od malog grada. Kamenim stepenicama isli smo prema brdu na kojem je stajao ogroman top.
Setnjom izmedju stoljetnih stabala, sa razgranatim krosnjama, popeli smo se na najvisi vrh ostrva, odakle je pogled dosezao s jedne strane do Dakara, a sa ostalih je bio okruzen nepreglednom plavom pucinom.
Iznad nasih glava letjele su ogromne ptice, dok su pored nogu pretrcavali gusteri svih velicina i boja. Gusteri su uobicajena slika, iako za mene prvi susret sa njima nije bio nimalo uobicajan.
Kratko smo uzivali u pogledu, osmotrili ogromni top sa dvije dugacke cijevi, a zatim se spustili do plaze, na kojoj su se uglavnom kupala djeca, dok su malo dalje od tog mjesta mladi Senegalci igrali fudbal. Cak i laiku poput mene bilo je jasno da su talentirani za taj sport.
I da ga vole, toliko mnogo da sam cak na ulicama Dakara srela momaka u dresu Hrvatske reprezentacije sa Sukerovim imenom. Ko zna, ako i mi pokazemo neki rezultat u fudbalu, mozda budu vise znali o nama u svijetu? Mislim na vise od znanja o ratu i ratnim strahotama, jer po tome nas znaju cak i tamo gdje ne ocekujes da je moguce.

Dok smo cekali brod da nas vrati u Dakar, prisao mi je covjek sa pozivom da sjednemo u njegov restoran (inace svi trgovic isto rade, cim skontaju stranca turistu prilaze mu nudeci svoje usluge i prozivode).
„Vi ste iz Turske?“ pitao je.
Odgovorila sam kratko: „Ne, iz Bosne“
Covjek je prvo gledao ravnodusno, zatim je sirom otvorio oci i poceo pljeskati rukama: „Bosna Herzegovina“
Nakon pocetne zbunjenosti , podigao je palac jedne ruke, pa zatim obje ruke i bez prestanka ponavljao: „Bosna Herzegovina, thank you“

Povijest

U 6. vijeku podrucje Senegala naseljavaju narodi Wolof i Serer. Maternji jezik danasnjih Senegalaca je Wolof. Zahvaljujuci tome sto su vijekovima bili Franckuska kolonija svi perfektno govore francuski jezik.
Posebno interesantna je prica o njihovoj nadarenosti ili sluhu za jezike. Zanimljivo je da svi iako znaju npr samo par rijeci engleskog jezika imaju jako dobar naglasak, tako da prilikom predstavljanja i prve konverzacije dobije se utisak da su skolovani na Zapadu. Kako nam je rekao savjetnik ministra finansija, skole u Senegalu su jako kvalitetne i pruzaju mozda i bolji kvalitet edukacije nego sto je to u viskokorazvijenim zmeljama.
Postoje i brojne Internacinalne skole, cak i Turski koledz iz istog lanca kojem pripadaju Turski koledzi sirom BiH.

Od povijesni cinjenica vazno je spomenuti da u 11. vijeku do Senegala stize islam i od tog vremena je najdominantija religija (96%).
Prisutnost Evropljana na obali Senegala traje od polovice 15. vijeka kada su Portugalci osnovali trgovacke postaje na uscu rijeke Senegal.
Do kraja 17. vijeku Francuzi su postali najjaca sila na ovom podrucju, ali nisu prodrli u unutrasnjost sve do polovice 19. vijeka.
Poslije prvog, a posebno drugog svjetskog rata u Senegalu raste teznja domaceg stanovnistva za vecom ulogom u politickom zivotu, a kasnije i za samostalnoscu. Vodeci senegalski politicar postaje profesor i pjesnik Léopold Sédar Senghor koji se isprva zalaze za ostanak zemlje u Francuskoj zajednici, a 1960. postaje prvi predsjednik neovisnog Senegala.
Senghor vodi zemlju do 1980. umjerenom politikom koja se oslanja na podrsku muslimanske vjerske hijerarhije (iako je sam Senghor bio katolik), suradnju s Francuskom i modificirani socijalizam. Na predsjednickim izborima 2000 Socijalisticka stranka, koja je vladala Senegalom od neovisnosti, dozivljava poraz i predsjednikom postaje dugogodisnji vodja opozicije Abdoulaye Wade u mirnoj smjeni vlasti, jednoj od rijetkih u Africi.
Bas u vrijeme nase posjete odrzavali su se brojni predizborni skupovi, gotovo identicni onim na koje smo navikli u Bosni. Ista koreografija, muzika, obecanja, zatvorene ulice i trgovi....

U mojoj pratnji kao i pratnji zena iz drugih krajeva svijeta, bile su hostese, mlade djevojke u tradicinlanoj seneglaskoj nosnji. Slucajnost ili ne djevojka koja je mene pratila zvala se Amina(ta). Zahvljujuci njoj i zenama iz okruzenja Madam Diop sve nepoznato o Senegalu postalo mi je dostupno.
Od cinjenica koje se ne mogu procitati, do podataka koji su vise ili menje dostupni kao sto je npr. ukupan broj stanovnika u Senegalu koji se krece se izmedju 10 i 11 miliona.
Osim toga, naucila sam da je kikiriki najvazniji izvozni proizvod i privredni je rast velikim dijelom ovisan o urodu te kulture i njenoj cijeni na svjetskom trzistu.
Vazno je i ribarstvo, sto ne cudi s obzirom na bogatstvo jako ukusne ribe i morskih plodova iz Atlanskog okeana.

Dakar- glavni grad

Istog prvog dana naseg boravka u Senegalu, sa obliznjeg brda, koje su uzdize iznad Atlanskog okeana, i na kojem je smjesten stari Svjetionik, uzivali smo u pogledu na Dakar.
Dakar je osnovan 1857. godine nakon sto su se stanovnici premjestili sa ostrva Goree. Razvijao se kao luka u dijelu zeljeznice za Saint-Louis (koja je bila otvorena 1885. ali se koristila samo za posebne ekskurzije). Grad je kasnije postao pomorska baza, i zamijenio je Saint-Louis te postao glavni grad Francuske Zapadne Afrike 1902.
Potom je bio glavni grad Federacije Mali koja je opsatala svega godinu dana, od 1959. do 1960, nakon cega je postao glavni grad Senegala.
Godine 2005 broj stanovnika metropolitan regije je bio oko 2.400.000, od kojih oko 1.000.000 zivi u uzem dijelu grada.
Dakar je glavni administrativni centar Senegala, sjediste Senegalske Nacionalne Skupstine i Predsjednicke palace
Vozeci se ulicama glavnog grada, susretali smo se ulicnom prodajom svega i svacega od namjestaja (sa dobrom ponudom i lijepim izborom), riba oko kojih leti bezbroj musica, konja sa siromasnim zapregama i skupih vozila (uglavnom Reno)....
Nase radoznale poglede posebno su privalacili mali sareni mini busevi u svakom trenutku pretrpani putnicima, zatim djeca i zene koje su na svojim ledjima u maramama svezanim na tradicinalan nacin nosile svoje tek rodjene bebe.

Osim tih svakodnevnih slika, interesantna je i ona u koju se utapaju bijelci na koje se apsloutno niko ne obazire, pa cak i ako su npr plavokose djevojke oskudno odjevene. Ne obaziru se uopce na bilo koga, osim ako se ne radi o trgovcima.
E ta kategorija je posebno navalentna i ako vas skuze kao turiste onda nema sanse da se izvucete a da nesto ne kupite. Jako su dobri trgovci, valjda zbog toga sto ne popustaju potencijalnu musteriju sve dok je ne nagovore da kupi bar nesto od njih, uz obavezno cjenkanje.
Sto se tice kupovine, interesantan je izbor slika koje se nalaze na svakom koraku, sa zanimljivim motivima Afrike i u zivim bojam. Vecina trgovaca koji ih prodaju kazu da su autori tih slika, ali opet ne mogu da vjerujem da su svi bas tako talentirani.
Osim toga ogrlice su drugi izbor za zene, a suveniri su uglavnom napravljeni od drvenih predmeta, kao sto su pepeljare, maske itd
U svemu drugom oskudjevaju, bar sudeci po onome sto sam imala priliku vidjeti u najvecem shopping mall-u Casino, u kojem je nabolje opremljeni market velicine nase osrednje samuposluge i u kojem se nalaze par radnji sa skromnim sadrzajima.
Skromnim s obzirom da sam puno vise ocekivala od najboljeg shopping centra u Senegalu.
No zato za razliku od nas imaju par poznatih hotelskih lanaca, poput La Meridiana, Club Meda i Sofitela.
Zanimljivo da je u svijetu je glavni grad Senegala poznat najvise po tome sto predstavlja zavrsnu tacku cuvenog relija Pariz – Dakar.

Sretni ljudi

Vjerovatno se mnogi u danasnje vrijeme poremecenih vrijednosti, nece sloziti sa mnom, ali iako vidno siromasna zemlja, ljude koje sam sretala na ulicama, marketima, institucijama...jos uvijek imaju srecu u ocima i osmjeh na licima i cine se ma kako to bizarno izgledalo sretnim
Na ulicama Dakara srela sam gladne ljude, bosonogu djecu, prosijake ali nisam srela nesretna lica. Mozete li zamisliti zenu koja prosi drzeci dijete u narucju i njeno lice koje zraci, bez obzira sto zivi u siromastvu? Osmjeh tih ljudi, poztivna energija sa kojom zive, neprocijenjivo su blago za koje se nadam da nece biti izgubljeno. Cak i onda ako Senegal postane bogata zemlja, sa visokim zivotnim stndardom.
Mozda je zapadni svijet nepravedan prema zemljama Treceg svijeta, ali ponekad i ta nepravda ima svoje prednosti, jer sta znacu sreca? Imati novac, ili imati mir u dusi i srcu???
Senegalci su jako jednostavni ljudi, ponosni a nisu oholi, nenametljivi su i u nekom svom opustenom svijetu bez stega vremena u kojem zivimo.
Najzanimljiviji je kontrast ili linija gdje se dodiruju siromastvo i bogastvo. Male oaze koje su bijelci napravili za sebe i svoje uzitke, napravljenje su u tipicnom Zapadnom stilu, sa puno sjaja i raskosnog bogatstva. Uz tu perfektnu liniju sa svih strana utapaju se slike pravog Senegala.
Siromasne nastambine i ljudi koji zive svoj zivot tako blizu a tako daleko od Zapadnog bljestavila.
Hotel Club Med smjesten je na malom poluostrvu cija je krajnja tacka, u obliku mola sto zaokruzuje lagunu u kojoj su usidrene bijele jedrilice, najzapadniji dio Africkog kontineta.
Nedaleko od Club Meda, je i Hotel Le Meridien, tipicno internacionalo mjesto, u kojem se dah Afrike osjeca isto kao i bilo gdje u svijetu, za razliku od Club Meda, koji je napravljen u Afro look-u i koji se nalazi u maloj laguni gdje se 24 sata bez prestanka pjenusaju valovi do nevjerevatnih dimenzija, pogodnih za surfanje ali i za uzivanje svih cula.
Obala je prepuna bijelih skoljki koje plima svakodnevno izbacuju tako da je plaza, bilo da se radi o kamenom ili pjeskovitom dijelu prekrivena skoljkama, koje izdaleka podsjecaju na bijele kamencice.
Uz more se cesto vide ogromni galbovi, koje je posebno zanimljivo posmatrati „u akciji“ dok kradu ribe ribarima.
U gradu i unutrasnjosti kontinenta ima puno vrabaca, istih onih koji bez straha grickaju hranu sreviranu na svedskom stolu u Club Med-u
Za klimu kazu da je najhladnija u Africi, ali je zato i jako ugodna. Iz svog iskustva mogu reci da je klima idealna, s obizrom da sam u Dakaru boravila krajem maja i pocetkom juna.
Na svakom koraku susretali smo se sa crkvama, ogromnih dimenzija, sto je opet malo neobicno s obzirom da u Senegalu zivi svega 3 do 4 posto hriscana.

Ritam i u pozoristu

Najelitniji restoran je Laguna, uradjen tako da sve na njemu podsjeca na veliki brod. Hrana je jako ukusna i naravno to je jedno od omiljenih sastajalista stranaca i Senegalske elite.
Grad je siromasan, ljudi zive u dosta losim uslovima, cak i na ulici (ima dosta beskucnika), ali opet...odjeveni su sa puno ukusa i veoma lijepo. Odjeca je u zivopisnim bojama, koje su jaceg intenziteta nego one na koje smo navikli, i obicno se radi o svjetlucavim (poput svile) materijalima. Osim elegancije, Senegalci se lako prepoznaju po lijepom hodu, koji je graciozan i vrlo otmjen ali ne i razmetljiv. Kao da su rasli pod svjetlima reflektora.
A kada vec pisem o svjetlima reflektora, ne mogu a da ne spomenem modne revije kojima smo gotovo svakodnevno prisustvovali. Ostala sam zadivljena prekrasnim modelima haljina i jos ljepsim mankenkama.
Gledajuci u njihova lica, sjetila sam se dokumentarca kojeg sam nedavno gledala na TV u kojem se pokusalo analizom DNK rekonstruisati izgled zajednickog nam praoca ili prvog covjeka Adama- Adema a.s
Zakljucak emisije je taj da je prvi covjek na zemlji bio crn i da je po ucenjima Svetih knjiga bio najljepsi covjek na svijetu. U tim trenucima bila sam prilicno iznenadjena jer sam ocekivala nesto drugo, sada vise ne znam sta. No, u svakom slucaju, dolaskom u Senegal, shvatila sam da ona ljepota na koju smo navikli je samo blijeda slika u poredjenju sa ljepotom crnih ljudi.
Mozda ne bih bila iznenadjena da sam nesto ocekivala.
Kao sto sam ocekivala da ce biti razigrani, u svom svijetu plesa i muzike. Svi naravno imaju osjecaj za ritam. Cak i u pozoristu, koje smo posjetili predstava je bila tipicni mjuzikl sa puno pjesme i igre, a najzanimljivije je da je i publika plesala zajedno sa porotgonistima na sceni.
U jednom trenutku svi prisutni su bili na nogama i plesali, cak i oni koji su jos uvijek sjedili na svojim mjestima nisu bili mirni, plesali su u sjedecem polozaju.
Osim glumaca iz pozorista, i zgodnih manekenki koje su su pojavljivale na modnim revijama imali smo priliku upoznati repertoar najpoznatijeg senegalskog pjevaca,Youssua N`Dura.

Malarija


Vozeci se ulicama glavnog grada, uz policijsku pratnju i uvijek u drustvu madam Diop i grupe zena iz cijelog svijeta paznju su mi privlacile prekrasne vile i nedaloko od njih oronule kuce i zgrade. Sredine kao da nema, ili je luksuzno lijepo ili do krajnjih granica siromasno. U jednom trenutku bila sam iznenadjena koritom rijeke koja je prolazila kroz grad.
„Zar je ovo rijeka??“ pitala sam zenu iz pratnje Madam Diop.
Receno mi je da se ne radi o rijeci vec o otvorenoj kanalizaciji, sto je izavalo jos vecu zacudjenost u mojim ocima. Otvorena kanalizacija posebno tokom ljentih mjeseci ne samo da nije prijatna za cula mirisa vec je i mjesto svi mogucih zaraznih bolesti.
U Senegalu opet najvecu bitku vode sa malarijom (male aria - los zrak). Orgoman sredstva se ulazu za suzbijanje i lijecenje od ove opasne zarazne bolesti.

U cetvrtak navece po ulicama Dakara susretali smo ljude okupljeno u halku (krugu) koji su ucili Kur'an. Ako je ulica prometna, halke nisu na sredini ceste vec povucene u stranu, na toroaru.



Bosanski jeziku u Senegalu

Iako je vrijeme bilo organizovao od prvog do zadnjeg trenutka, ipak nismo stigli posjetiti Pink Lake, jezero u blizini Dakara, interesantno zbog svoje pink boje i neobicnog zivotinjskog svijeta.
No, zato smo neplanirano bili ocevici dzenaze, i nepreglednih redova ljudi koji su stajali ispred niskih bijelih zidova Gradskog groblja, mirno i u savresnoj liniji cekajuci da preuzmu tijelo.
Zivot i smrt, bijeda i siromastvo, razlike u svim vidjivim manifestacijama, sreca na licima i urodjena skromnost...sve je to Senegal danas.
Uzivala sam posmatrati, bez obaveze da vidim sto vise. Dovoljno bogatstvo bilo je posmatrati jedan novi svijet koji se otvarao pred mojim ocima. Bila sam sretna ne samo zbog cinjenice da sam bila u Senegalu, vec zbog pruzene prilike da budem sa ljudima iz razlicitih krajeva svijeta i da sa njima dijelim svoje utiske i zapazanja.

Imala bih jos dosta toga da napisem, o misinarima koji dolaze iz Zapadnih zemlja i zive u jako skromnim uslovima, zatim o djeci iz SOS ( o ovoj posjeti mogla bih pisati bar dva puta vise nego o svim dozivljenim iskustvima iz Senegala), kao i o maloj Turskoj komuni u srcu Afrike.....
Za kraj jos samo da spomenem, kako ni stanje po pitanju zaraznih sidom nije tako alarmantno kao sto je u nekim drugim zemljama Crnog kontineta.

Osim svega navedenog, u Dakaru sam sasvim slucajno srela profesoricu iz Turske koja je sest godina zivjela i radila u Sarajevu.
Da mi je neko rekao da cu u srcu Afrike pricati na svom maternjem jeziku ne bih vjerovala, kao sto jos uvijek ne mogu da vjerujem da sve ono sto mi se desilo nije dio mog sna.

Ovdje zavrsavam prvi dio price o Senegalu. Cekaju me neka nova iskustva i ljudi o kojima cu pisati kada se vratim u Zlatnu dolinu.“

Tripoli je glavni grad Socijalisticke Narodne Arapske Dzamhirije Libije. Grad je smjesten na sjeverozapadu zemlje, na samoj granici sa pustinjom, koja izlazi na Sredozemno more formirajuci zaljev.
Tripoli je najveci grad, glavna morska luka i najveci trgovacki i proizvodni centar u Libiji. Takodje je sjediste vlade, kao i Al-Fateh univerziteta. Zahvaljujuci dugoj povijesti mnogo je znacajnih arheoloskih lokacija u gradu. Klima je tipicna mediteranska, s vrucim suhim ljetima, blago hladnim zimama i osrednjim padavinama.
Grad su bombardirale americke snage 1986. zbog optuzbi da Libija podržava terorizam (u konkretnom slucaju Libija nije htjela predati dvojicu osumnjicenih za bombaski napad na avion u Lockerbyu). Sankcije Ujedinjenih Naroda su prestale 2003 i poslije toga je promet luke Tripoli znacajno porastao, sto je pozitivno utjecalo na ekonomiju zemlje.“


Krajem novembra, Sarajevo je danima bilo okovano gustom maglom. Nimalo optimisticno za ljude koji su tih dana planirali putovanje avionom. Svi letovi, odlasci i dolasci bili su otkazani...do kada? Niko nije znao....
Utorak, dan kada smo trebali putovati, osvanuo je nevidljiv i siv.
Prvo sto sam uradila cim se razdanilo, bilo je da otvorim prozor, koji je vrlo brzo bio ponovo zatvoren. Pogled u nista skrenula sam u pravcu kofera koji ce vjerovatno istoga dana biti raspakovani i gotovo ravnodusno vratila se u krevet.
Nada, iako nerealna, jos uvijek je postojala, jer “Ko zna mozda se ipak desi neko cudo“
I desilo se...
Sunce, taj dan nije rastjeralo sivilo u Sarajevskoj kotlini, ali mi smo ipak otputovali, i to iz Tuzle.
Prelaz iz maglovite u suncani dio Bosne, svega par kilometara od glavnog grada, bio je pravo osvjezenje. Iza sivila, pojavili su se beskrajno cisti i nevjerovatno plavi oblaci i prekrasni bosanski brezuljci okupani suncem.
U Tuzlu smo stigli u rano predvecerje. Na privremeno otvorenom aerodromu za civline letove smjenjivali su se putnici, oni koji dolaze i koji odlaze.

Od oktobra ove godine otvorena je direktna avio linija Sarajevo-Tripoli. Let do Tripolija, bio je jako ugodan i trajao je nesto duze od dva sata.
Iako je bio mrak i cinilo se gotovo nevidljiv, ipak u sjecanju mi se urezao prvi pogled na Africki kontinent.
Letjeli smo iznad malih i grupisanih crnih oblaka...dok su iz daljine bljestala svjetla glavnog grada Dzamahirije. Mediteransko more bilo je iza nas, a ispred svjetla Afrike.

U susret Omeru Muhtaru
Sve sto sam znala o Libiji i Tripolju moglo je stati u par skromnih recnica.
Glavni grad Libije osnovali su Fenicani u 7 vijeku. Nakon Fenicana mijenjali su se brojni uticaji i gospodari....Bio je pod vlascu Rimljana, Otomanskog carstva, Arapa, Spanaca, Italije....i tek 1951 nezavisnocsu postali su samo svoji. Poèetkom treæeg stoljeæa nove ere ovaj dio svijeta postaje poznata kao Regija Tripolitana (i ukljuèuje tri grada Sabratu, Oeau i Leptis, koja su povezana) i dobiva status zasebne provincije.
Zanimljivo je da je u vrijeme Aleksandra Makedonskog bio veoma važno brodogradilište.
U vrijeme vladavine dinastije Fatimida grad postaje važni kulturni centar. Poèetkom 19-tog stoljeæa kraljevstvo Tripolija je, zbog svog prakticiranja gusarenja dva puta ratovalo sa Sjedinjenim Amerièkim Državama.
Tripoli je bio pod kontrolom Italije sve do 1943. kada su ga okupirale britanske snage koje su ga držale do nezavisnosti Libije 1951.
Trebalo je da prodje 55 godina od nezavisnosti....i puno zanimljivih situacija u mom zivotu koje su mi omogucile posjetu Sjevernoj Africi. Bila sam uzbudjena i jedva sam cekala da upoznam svijet o kojem nisam nista znala.....ili gotovo nista, ako se izuzme Omer Muhtar i njegova borba za nezavisnost.



Na Africkom tlu
Prvi stvarni dodir sa Libijom bio je popracen mnostvo slika Vodje revolucije i prekrasnim morskim zrakom, kojeg smo nakon Sarajevskog smoga udisali punim plucima. Uobicajena procedura na aerodromu, potrajala je duze nego sto smo ocekivali. Srecom, ne tako dugo, kako je moglo biti.
Na aerodromu dobrodoslicu su nam pozeljeli ljudi iz nasih krajeva....Ljudi koji decenijama zive u Libiji i za koje je taj dio planete njihov dom i svakodnevnica.
Vozeci se prema centru grada, ostala sam zadivljena prostranim i lijepim Zelenim trgom, obasjanim slapovima bjelicastog svjetla. Zgrade u tom dijelu grada podsjecaju na bilo koji drugi Mediteranski grad u Evropi. Sto zbog gradnje, sto zbog neposredne blizine mora. Nedaleko od trga bio je i nas hotel koji je ranigiran kao drugi najbolji hotel u Tripoliju. Koliko je dobar saznali smo tek nakon sto smo se smjetili u sobe.
Na ulazu u prostrani hol primjetila sam da je hotel luksuzan ali nije bio u rangu extra luksuza kako su ga predstavljali, i naravno u poredjenu sa „izuzetno posebnim“ hotelima koje smo susretali ranije.
Dok smo se prijavljivali na recepciji, pored nas se stvorio mladic koji je na tacni nosio sokove za novopridosle goste. U tim trenucima bili smo jako zaodvoljni izabranim prenocistem za narednih sedam dana boravka u Tripoliju....
Medjutim, vec iste noci kada smo se nasli u holu razgovarali smo o preseljenju na neko drugo mjesto.
Prva setnja gradom zavrsila je na Zelenom trgu u kafe-restoranu Saray. Cijelu noc je padala kisa....




Hoteli
Narednog dana, nakon dorucka vrijeme sam povodila setajuci po hotelu i surfajuci Internetom. Poslijepodne, neplanirano preselili smo u drugi hotel, koji je trebao vise da nam odgovara po svemu. Mozda bi i odgovarao da ulica u kojoj je smjesten novootvoreni hotel, nije sama po sebi vrlo sumnjiva i opasna, ili je mozda takva gledajuci ocima stranaca koji se prvi put susrecu sa novom kulutrom i ljudima.
Nisam mogla razumjeti a nije mi jasno ni danas, kako hotel otvoren prije svega tri mjeseca moze biti toliko unisten???
Do povratka u Sarajevo, prvi dio dana provodila sam zatvorena u sobi, sa vratima zabarikadiranim stolicem za TV i cekala. Nisam smjela sama setati, pogotvo ne tim dijelom grada. Toliko o mojim strahovima... Sto ne treba posebno cuditi s obzriom na kvart u kojem su s ljudi svadjali i tukli 2,00 sata iza pola noci, direktno ispod nasih prozora.
Hrabrost je bila upustiti se u ovu avanturu, tako da sam bila pripremljena na situacije koje izazivaju tjeskobu i strah.
Cijene hotelskog smjestaja razlicite a najskuplji od svih je hotel “Corinthia”,, gdje se noc placa 290 eura. Sudeci bar po vanjskom sjaju i izgledu, “Corinthia”, je daleko najbolji hotel u Tripoliju.
I tek kada smo presli u drugi hotel, bilo nam je jasno kako dobar i eksluzivan je bio onaj prvi.....
I tako dan za danom je prolazio... prijepodneva sam provodila u sobi, poslijepodneva u setnji gradom ili Regatom (zatvoreno naselje stranaca).


Nezavisnost
Dinamicna povijesti i stalno otimanje djelica neba iznad Libije, jako podsjeca na Bosansku historiju, bar sto se tice svojatanja i ratova.
Mozda i nije jednostavno sve povijesne stvari zapamtiti ali zato datum njihove nezavisnost je bio bitan ne samo sa Libijce vec i za mene........
7. oktobra 1951. godine, konstituisan je Ustav i proglašena monarhija. Kralj Idriz je toga dana proglasio suverenitet i nezavisnost Libije. Ovim ustavom ujedinjena su tri istorijski podeljena regiona Tripolitanija, Kirenaika i Fezan. Država je organizovana kao federacija tri provincije, koje su zadržale administrativnu i pravnu autonomiju. Gradovi Bengazi i Tripoli su proglašeni glavnim gradovima.

1. septembra 1969. godine, pobunjena grupa oficira svrgnula je kralja Idriza i zbacila monarhiju, a Libiju proglasila Republikom. Savjet revolucionarne komande je postao najvisi drzavni organ, Islam je proglasen drzavnom religijom, arapski postao zvanican jezik. Na celu ove pobune stajao je Muamer El Gadafi, koji je i danas sef drzave, a izvrsnu i zakonodavnu vlast obavlja Generalni narodni kongres Libije.
Libijom veæ pune 36 godine suvereno vlada pukovnik Muammar Gadaffi. Sluzbeno su na Gadaffija do danas, navodno, pokusana 24 atentata, a posljednji se zbio prije nekoliko godina, kada su mu neke od njegovih najodanijih cuvarica, a žene su mu uglavnom tjelesno osiguranje, spasile zivot zrtvujuci svoj. Tada je navodno veliki vodja bio ranjen, ali se brzo oporavio. Amerikanci su ga 1986. godine pokusali likvidirati raketirajuci mu jednu od rezidencija u Tripoliju, ali se u njoj u trenutku napada nije nalazio. Razrusena rezidencija nije obnovljena i danas je spomenik libijske borbe protiv amerièkog imperijalizma. Kazu da je prilikom tih napada poginula Gadafijeva majka i usvojena kcerka.

Od oko pet milijuna stanovnika Libije, a uglavnom se radi o Arapima i Berberima, gotovo trecina ih zivi u Tripoliju.
Prosjeèna plata je oko 300 libijskih dinara, odnosno oko 200 americkih dolara. Najvece prirodno bogatstvo zemlje su nafta i prirodni plin.



Tripoli
S obzirom na cinjenicu da glavni grad Libije izlazi na Sredozemno more ali i blizinu rijeke Abu Ali, jasno je kako dobar strateski polozaj ima i koji je to potencijal za turizam.
U okolini grada nalazi se ostrvo pod nazivom Palma ostrvo koje je prirodni rezervat zelenih kornjaèa i rijetkih ptica. Na ostrvu se nalaze i ostaci gradjevina iz doba rimske vladavine.
Tripoli je danas veliki grad sa milion i po stanovnika, podjeljen na dva dijela (El-Mina stari dio grada u kome se nalaze stare graðevine i novi dio grada u kome se nalaze savremene graðevine). Stari sat dominira donjim gradom a prostor oko njega je mjesto koji predstavlja polaziste za mnoge obilaske grada taxijem. Voznja taxijem je jeftina, ali se mora prethodno dogovoriti. Znaci prije ulaska u Taxi treba dogovoriti cijenu, jer uprotivnom moze se desiti da voznju umjesto 1,5 dinar platite 10 libijskih dinara.
Bolji poznvaoci prilika rekli su nam da je grad poznat i po slatkisima, sapunu na bazi maslinovog ulja, dobrim prodavnicama morskih plodova i restoranima u kojoj ovu hranu i spremaju. U ovo zadnje smo se uskoro i sami uvjerili....



Medina

Jos prvog dana uzivali smo u ljepoti i posebnosti Starog dijela grada. Uske, ulice, veliki broj džamija, gradjevine u turskom i italijanskom stilu, ostaci nekadašnje rimske banke kao i katedrala svete Marije samo su neka od mjesta u ovom dijelu grada.
Oko Medine se nalaze stare kamene zidine koje prave obruè oko starogradske jezgre.
Uz zidine Starog grada nalazi se Crveni zamak (Assai al- Hamra)
Ova tvrdjava nekada je bila mjesto na kome se nalazila vlada.. Prostire se na 13.000 kvadratnih metara a za javnost je otvorena 1988. godine. prilikom posjete ovoj tvrdjavi možete vidjeti celije, veliko dvoriste, zastrasujuce fasade i dzamahirijski muzej.
Licno najvise sam ostala impresionirana ovim zdanjem, iako nismo ulazili u njenu unutrasnjost.





Hrana

Kuhinja Libije predstavlja spoj mediteranske i sjevernoafrièke tradicije kulinarstva. Jedno od poznatijih jela je kus-kus. Libijci jedu puno govedine i janjetine. Kazu da se najukusnija janjetina na svijetu jede u Libiji.
Riba je isto tako jako, jako ukusna...Da li zbog nacina pripreme ili neceg drugog ne znam. Vjerovatno je najzaslužnija za to predivna, nezagaðena, morska obala od 1750 kilometara pješèanih plaža koje se prostiru uz more prekrasne azurne boje.

“Mjeseci koji u sebi imaju slovo ¨r¨ najbolji su za ribarenje”, kažu Libijci. Na arapskom su to januar, februar, jun, jul i septembar. U tom periodu ribe su blize obali da bi polozile ikru.
Sam obrok u Libiji predstvlja ritual. Zapoèinje se sa supom nakon cega slijedi ostatak obroka a najduze traje vecera jer je tada èitava porodica na okupu.
Nisam primjetila veliki izbor internacionalinih restorana, osim Talijanskih i Turskih. Nema ni poznatih lanaca fast food hrane.
Alkohol je u Libiji zabranjen, a uz sokove, jedino se jos moze popiti i bezalkoholno pivo. Automobila je sve vise, a cijena benzina je desetak puta niža nego kod nas.





Regata

Tokom naseg boravka u Tripoliju, kisa je padala skoro svaki dan....Vrijeme je bilo hladnije od ocekivanog, bar prema onome sto sam prateci vremensku prognozu na Internetu vidjela.
Najvise smo boravili na Zelenom trgu, u restoranu Saray i u Regati.
Regata je zatvoreno naselje u kojem zive samo stranci. Izgradjeno je na samoj obali mora i do prije nekoliko godina smatrano je najluksuznijim mjestom u Libiji.
Danas u tom naselju postoje stari objekti, koji i nakon toliko godina izgledaju atraktivno iz vana i jako dotrajalo iznutra. S druge strane novi objekti u Regati iako basnoslovno skupi iznajmljeni su mjesecima prije i kazu da je nemoguce naci stan ili kucu, iako se ta “nemogucnost” placa paprenih 5000 dinara mjesecno.
Prvi put kada smo posjetili Regatu, docekao nas je hladan vjetar i prekrasan pogled na otvoreno more. Nevjerovatan sklad pijeska, vode i oblaka.



Fabrika

Dan kada su Libijci odmarali (petak) iskristili smo da posjetimo Fabriku sokova Minas. Mozda zvuci cudno ali s obzirom da se radi o Fabrici koja je u vlasnistvu Bosanca, onda cudjenje ovdje zavrsava.
Ulazeci u prostrano i uredno dvoriste, a zatim obilazeci Fabriku, poslovnu zgradu i malo naselje u kojem su smjesteni nasi radnici, nisam mogla a da ne primjetim, Bosnu u malom. Dojam je jos vise pojacan kada smo usli u veliki supermarket u kojem su bili svi bosanski prozivodi. Market ce biti otvoren tek pocetkom godine, ali zasigurno ce biti pravo osvjezenje u Libijskoj svakodnevnici, sto zbog dizajna i prostora, sto zbog cinjenice da u Tripoliju jos uvijek nema velikih marketa niti shopping mallova.

Poslijepodne istog dana obisli smo Americku skolu, Oil School Company, u kojoj su se skolovala i jos uvijek skoluju djeca iz svih krajeva svijeta, a medju njima i veliki broj Bosanaca. Kazu oni koji su bili djaci ove skole prije, 20-tak godina da se nista nije promijenilo. Nista od onog sto je ocima vidljivo....
Nakon obilazaka.....setali smo glavnom ulicom u Tripoliju. Cak smo i tu kao stranci privlacili paznju prolaznika.
O paznji koju smo inicirali setajuci sporednim ulicama i starim kvartovima Tripolija, ne treba ni pricati. Bili smo gotovo jedini stranci u mnostvu domicilnog stanovnistva....ili nam se tako cinilo, zbog pogleda koji su nas pratili na svakom koraku.
Libija kao turisticka atrakcija jos uvijek je “mrtvo slovo na papiru” osim slucajnih ili usputnih prolaznika, nismo sreli puno turista, ako se izuzme dan kada se u luku usidrio veliki bijeli brod i njegovi putnici izasli u obilazak glavnog grada Dzamahirije.
Osim njih, rijetko smo susretali strance...Mozda zato sto je posjeta danasnjoj Libiji jos uvijek vise “avanturisticki nego turisticki” poduhvat.




Suveniri

Zadnji dan, prije odlaska na zakazanu veceru kod nasih prijatelja, obisli smo jos jednom unutrasnjost Starog grada i obavili prvi i jedini shopping u Socijalistickoj Dzamahiriji.
Sto se tice preporuke za shopping, receno nam je da imaju lijepo i jeftino zlato, bisere, kozu (cipele i tasne) i jako kvalitetnu robu iz Italije. Mobiteli su dosta jefitniji nego kod nas, kao i automobili.
“Steta sto me mrzi mijenjati mobitl” razmisljala sam odmjeravajuci bijele bisere u radnji starog Libijca Ibrahima. Na kraju, ipak sam kupila biserene ogrlice, model koji sam vec dugo vremena trazila u Bosni.
I to je bilo sve, sto smo uopce donijeli iz Libije. Jedini suveniri, osim fotografija i jake prehlade, koja je u stvari bila cijena kratke i interesantne plovidbe u Mediteranski svijet, Sjeverne Afrike.
Ostavljajuci iza sebe dane u Africi, sve vidjeno postajalo je daleko, bas kao i mjesta iznad kojih smo letjeli.
Tripoli, Malta, Sicilija, Italija, Jadransko more....vracali smo se Bosni, brdovitoj i zelenoj....
Nakon sedam dana, ponovo smo bili u Sarajevu.
Ljepsem nego sto smo ga ostavili, sto zbog lijepog vremena, sto zbog novih iskustava, koja nas svaki put iznova uce da jos vise cijenimo ono sto jesmo i cemu pripadamo.




Informacije:

valuta: dinar (zaboravila sam omjer)

jezik: arapski (talijanski dobro govore, engleski ne)

hrana: odlicna, posebno dobra riba i janjetina

7 dana za posjetu- dovoljno i PREVISE

Hoteli su dosta losi, osim Corinthie i Mahari (iz kojeg smo pobjegli prvi dan )

od zanimljivosti posjetiti: Zeleni trg, Medinu (stari dio grada) i Regatu (oaza za strance)...

kupovina: mobiteli (uzasno jeftini- tako su nam bar rekli), biseri, zlato, kozne stvari (tasne, cizme...sve je iz Italije i jako kvalitetno a jeftino)


Nema velikih shopping centara...i jos nesto sjetila sam se Nate u Tripoliju vise puta. To je do sada jedina zemlja koju sam posjetila i za koju mogu reci da se opire globalizaciji(u pravom smislu te rijeci), ma kako to lose ili dobro bilo.

Iscrpljeni 12 satnim letom, putnici u avionu su spavali, osim par zanesenjaka koji su kroz prozor posmatrali radjanje novog dana.
Bjelicasta svjetlost prekrila je nebo, pred mojim ocima pocele su izranjati prve slike Malezije.
Gotovo sat vremena uzivala sam posmatrajuci prostrana rizna polja, zelen prasume, vijugave rijeke…Slika za slikom se mijenjala i ubrzo su se na horizontu novog dana iza nepreglednih zelenih prostranstava pocela da izranjaju mala naselja.
Ono sto sam tom prilikom primjetila je da mnoge kuce u Maleziji imaju identicne svijetloplave krovove.

Budjenje novog dana na oblacima iznad Malezije dozivjela sam kao neku vrstu otkrovenja.
Zato i ne iznenadjuje da skoro nisam ni osjetila kada smo sletili na pistu.



Kuala Lumpur

Voznja od Aerodroma prema Kuala Lumpuru trajala je vise od sat vremena. Prizori koji su se jedan za drugim smjenjivali izgledali su nevjerovatno lijepi. Prvi put vidjela sam ogorman broj palmi na jednom mjestu….suma tropskog drveca prelijepih palmi izgledala je nestvarno i to najvise zbog listova koji su se tog jutra presijavali na suncu tako da su palme izgledale kao pravljene ljudskom rukom.
Nakon cetrdeset i pet minuta voznje iz daljine su pocele da izranjaju prepoznatljive slike najvisih zgrada na svijetu i napokon Kuala Lumpur. Sto je najzanimljivije na gotovo svakoj zgradi u KL primjetila sam kran….Ulice su bile “razrovane”, kranovi po krovovima….na svakom koraku nesto novo se gradi.
Najzanimljivije je da sam u tom prvom dodiru sa novom civilizacijom, gradom, kulturom sve to osjecala kao nesto vec vidjeno i svoje.

Ono sto sam mogla uociti u prvih 24 sata boravka u Maleziji je veliki broj naucno-obrazovnih ustanova. I zaista gotovo na svakom koraku prolazili smo pored billioteka, koledza, univerziteta, instituta…..






Taksisti

Sve ulice svijeta su iste, ali postoje zakoni koji su specificni za odredjena drustva i sredine. Samo sto smo se nasli na ulici glavnog grada Malezije suocili smo se sa cuvenim fenomenom KL taksista. Bolje receno problemom nego fenomenom! Cini mi se da nigdje na svijetu taksisiti nisu tako bezobzirni kao sto su u Kuala Lumpuru. Zaustavljanja putnika ili ignorisu ili ako stanu pa im se ne svidi relacija onda jednostavno nece da voze.
Njihovo hladnokrvno ignoriranje “slucajnih putnika” dokaz je da ocito dobro posluju.
Zanimljivo je napomenuti da je volan u Maleziji smjesten sa desne strane te mi je u prvo vrijeme sve izgledalo nekako “naopako” dok se nisam navikla. Mada nisam sigurna kako i da li bih se uopce snasla sa mjenjacom u lijevoj ruci???
Setajuci glavnim gradom Malezije primjetila sam mnostvo razlika koje su uocljive na svakom korak.
Osim Malajaca zitelji ove zemlje u velikom procentu su Kinezi i Indijci.






Izlet (Genting Highlands)

Malezija ima i svoje planine…..lijepe i zelene privlace turiste iz svih krajeva svijeta. Izlet na planinu zanimljiv je najvise zbog vazduha, koji oslobodjen od vlage prisutne na svakom koraku, osvjezava i okrepljuje.
Uspjeli smo posjetiti i Genting Highlands na kojem su smjesteni brojni hoteli, luna-parkovi ali i kockarnice.
Steta sto je u vrijeme nase posjete bilo jako oblacno tako da nismo uzivali u najljepsem dijelu izleta a to je svjez zrak i pogled na sume, planine i Kuala Lumpur koji su tog dana nestali medju oblacima. Prolazili smo pored idolopoklonickih Hramova (smjestene u stijenama). Medjutim u trenutku kada smo se spustali prema gradu okrenula sam se i tada se pred mojim ocima ukazao prizor koji je ostao u jednomm od najljepsih sjecanju na Maleziju. Kao sto sam vec rekla posto je bilo jako oblacno u vrijeme kada smo isli prema planini ostali smo uskraceni za prizoro koji je izuzetno upecatljiv, ali zasto na povratku...Mali biserno bijeli grad na vrhu vrhova podsjecao me je na bajku o “cardaku ni na nebu ni na zemlji”



Flora

Priroda pored koje smo prolazili na nasem put sa puno ljubavi i znanja prilagodjena je potrebama savremenog drustva. Zadrazala je svoj praiskonski izgleda s tim sto su je vrijedne ruke nasih domacina jos i dotjerale tako da citava Malezija podsjeca na jedan veliki park (bar oni dijelovi koje sam imala priliku da posjetim)
Posmatrajuci prirodu pocela sam da razumijem Malajsku ljubav prema sarenilu i velicini. Malezija zemlja “rekorda” , jer na svakom koraku susrcu se zanimljivi objekti koji su po svojim dimenzijama najvisi, najduzi ili najveci na svijetu….dok Malajci isto tako zamjetno pripadaju najminijaturnijoj svjetskoj populaciji. Odgovore na sve ove pojave vjerovatno se nalaze i u vegetaciji koja obiluje sarenilom boja i glomaznoscu. U njihovoj flori prisutni su gotovo dzinovski primjerci drveca, paprati i prelijepih vrsta raznobojnog cvijeca. Kao ilustraciju navescu primjer paprati koja je kod nas nesto veca od trave a u Maleziji je prerasla visinu covjeka. Vjerovatno pravo objasnjenje za ovako bujnoj vegetaciji su kise koje cesto padaju.




Francuski grad (Bukit Tinggi)

Na putu prema Genting Highlendu, u carstvu zelenila i prelijepog cvijeca smjesten je Francuski grad. Kuce, hoteli, radnje napravljene su tako da podsjecju na Francusku te je zato nama Evropljanima taj prizor veoma blizak i posebno interesantan. Tako premda daleko desetinama hiljada kilometara od Evrope pruzila nam se prilika da malo bolje upoznamo francusku kulturu i tradiciju.
Mjesto se zove Bukit Tinggi i smjesten je na 2600 stopa nadmorske visine a u njegovoj neposrednoj blizini nalazi se i Japanskog selo u kojem smo zatekli veliki broje Japanaca.
Zamjetili smo da ce uskoro biti otvoren i Spanski grad-muzej.



KL Toranj

Vrijedan paznje svakako je i KL Toranj koji zbog svoje visine zauzima cetvrto mjesto u svijetu.
Nakon uzivanja u prekrasnom nocnom pogledu na Kuala Lumpur, gledali smo video-prezentaciju o historijatu Tornja. Nije to neka duga povijest ali Malajci znaju da se reklamiraju i to im stvarno dobro ide. Toranj koji je ponos glavnog grada Malezije napravljen je 1994 godine sto je opet u poredjenu sa KLCC (cuvenim Malajskim blizancima koji su zavrseni 1998 ) i duboka starost.
Inace Malezija mijenja svoj izgled bukvalno preko noci i zato se smatra jednom od vodecih zemalja galopirajuceg progresa.






Kineska cetvrt

Gotovo svi turisti obavezno posjecuju Kinesku cetvrt. Licno nisam bila previse odusevljena tim dijelom grada. Najvise zbog neprijatnih mirisa koji se sire na sve strane i nevjrovatne guzve. Nakon Kineske cetvrti odlucili smo da veceramo tj rucamo u cetvrti koja se zove Bangsar i koju Bosanci posjecuju posebno subotom navece.
Seatajuci Bangsarom nismo primjetili Bosance ali zato jesmo zanimljiv iranski restoran.



Voznja

Vratili smo se u auto koji nas je jos dugo te noci vozio na najzanmljivija mjesta u Kuala Lumpuru.
Tako smo posjetili elitno naselje smjesteno na malom brdascu sa kojeg se pruza prelijep pogled na glavni grad Malezije (Ampang). Posto je bila noc mogli smo samo da naslucujemo kako je tek lijepo po danu……
U tom elitnom dijelu KL vidjeli smo veliki broj kuca Malajskih bogatasa medju kojima je i Mahatirova vila.
U povratku smo prosli pored prekrasnih botanickih parkova. Nakon svih tih rajskih prizora u kojima smo uzivali, vrlo brzo suocili smo se sa najruznijom stranom Malajskog drustva.



Jos neke "atrakcije"

Iza ponoci nasli smo se u “ulici tranvestita”. Atraktivne djevojke sa perfektinim frizurama (obavezno sve nose dugu kosu) i savrsenog make up-a bezobzirno su prilazile svakom automobilu u kojem bi primjetile muskarce. Medjutim kada bi pored muskarac vidjele i zenu, okretale bi se ljutito sakrivajuci lice. Takve scene desavale su nam se dok smo u autu prolazili “ulicom nemorala”. Medjutim, najvece iznenadjenje za mene je bila cinjenica da su te sve zgodne djevojke ustvari muskarci.
Sjecam se dok smo stajali na semaforu primjetili smo dvije lijepe djevojke u susjednom automobilu (maksimalno sredjene za izlazak)…Medjutim kada smo se malo bolje zagledali u susjednom autu prepoznali smo muskarce.

Osim ulica u kojima se muskraci preobuceni u zene nude drugim “normalnim” muskarcima posjetili smo ulicu u kojoj smo vidjeli zene prostituke. I znate koja je razlika? Drasticna !!! Ove druge bile su debele, zapustene i prljave. Bezvoljno su sjedile ispred kuce cekajuci musterije. U poredjenju sa maksimalno sredjenim i jako zgodnim tranvestitima ove zena izgledale su jadno.
Medju svim tim jadnicima svakako najjadniji su ljudi ciji je posao prljaviji od posla tih propalih zena, makroi (i njih smo imali priliku da sretnemo )
U samo sat vremena otkrila sam dva totalno razlicita svijeta. Vidjela sam sjaj i bijedu jednog drustva ciji napredak odusevljava nase savremenike, dok s druge strane broj tranvestita iz dana u dan je sve veci.

Ima toga jos.....ali u nastavku cu pokusati da pronadjem par fotki i z KL

Informacije i linkovi:

Isplati se ici na 15 dana ( s obzirom da se leti punih 15 sati do odredista, plus vremenska razlika 7 sati)

jezik: bahasa (svi govore engleski)
novac: ringit (prije par godina 1 euro = 4 ringita)

najbolje ici u vrijeme kada su rasprodaje

klima: toplo i jako vlazno (obavezan kisobran)

iz KL posjetiti Singapur, Tajland, ostrvo Lankavi itd
ponijeti foto aparat ali ni to nije obavezno (bolje kupiti jer je sve jako jeftino)

hotel u KL - Renesansa (moja preporuka)

evo par linkova:

www.world66.com/asia/sout...ualalumpur

www.intrepidtravel.com/de...gleAdWords

www.geographia.com/malays...umpur.html

www.klia.com.my/



hotel Renesansa:

marriott.com/property/propertypage/KULRN